... Usamljenost je ljudska priroda. Što te više razjeda iznutra, to tvoja duša ima više prostora za rast. Nikad ne očekuj da ćes prerasti usamljenost. Ne nadaj se da ćes naći ljude koje će te razumeti, osobe koje će ispuniti taj prostor. Inteligentna, osetljiva osoba je izuzetak, neobičan izuzetak. Ako očekuješ da nađes ljude koji će te razumeti, postaćeš razočarana i ubilački nastrojena. Ne možes postići ništa više do da razumeš sebe, da spoznaš šta želiš, i da ne dopustiš stoci da ti stane na put ...
... Kada je protiv vas svaka karta u špilu, jedini način da pobedite jeste da prekršite pravila. Molite, zajmite, kradite, pa ako vas i uhvate u tome, bar ste propali kao borac ...
... Velicanstvena verzija pesme "Caravan" uvek mi je zvucala kao savrsena podloga za odjavnu spicu najboljeg filma koji ste ikad gledali. Kada vam nesto tako zvuci, to bi, po analogiji, mogla biti i odlicna muzika za sopstveni pogreb. Ne zelim time da dramatizujem svoj zivot. Ne moraju svi filmovi biti kao 'Lorens od Arabije' ili 'Apokalipsa sada', i morali biste biti prilicno lose srece, bar u nasem delu sveta (a ako ste usli u knjizaru i kupili ovu knjigu, onda zivite u delu sveta na koji mislim), da ne dozivite bar nekoliko trenutaka radosti ili neukaljane nade ili apsolutnog trijumfa ili bar jednostavnog zadovoljstva, uprkos svakodnevnom teretu, emotivnim lomovima i bolu. Za mene, "Caravan" uspeva da prepozna i poveze sve to, a cinjenica da ono sto stvara iz sveg tog haosa jos zvuci veselo ne znaci da je pesma jeftina.
Koliko ja vidim, "Caravan" nije pesma o zivotu i smrti: to je pesma o veselim cergama, logorskim vatrama, glasnoj muzici i svemu sto uz to ide. Ali u drugom, improvizovanom prelazu, pre samog klimaksa, dok se saksofon nezno obavija oko ljupkih neokamernih gudaca, a klavir ih iz visine posipa bluziranim notama, Morrisonov sastav na cas uspeva da izoluje trenutak izmedju zivota i onoga sto dolazi posle, veliki barokni ulaz i predvorje, mesto na kojem mozete zastati i pomisliti na sve ono sto je bilo. (Huh! Trenutak panike: da li cujem bilo sta od toga, oni medju vama koji vec imaju album ili su dovoljno intrigirani ovim opisom da ga potraze i preslusaju? Mozda ne.Ali - panika prosla! - ova knjiga i ne pociva na ideji da nam je zajednicka sposobnost da sve cujemo na isti nacin. Drugim recima, ne bavimo se muzickom kritikom. Samo se nadam da i vi imate neki slican primer, da i sami dosta vremena provodite slusajuci muziku i da u njenoj vatri prepoznajete lica.)I mada, koliko znam, necu ja biti taj koji ce misliti na ono sto je bilo, verujem da nije previse arogantno ocekivati od prijatelja i porodice trenutak zamisljenosti. To je moj pogreb, uostalom.I ne moraju cak ni da razmisljaju o meni. Mogu da misle sta hoce, samo ako je primereno mestu i muzici, i ne odnosi se na rucak za sledeci dan, elektronsku postu, nove cipele, itd. ...
Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje; kupujemo više - uživamo manje;
Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.
Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, olako se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo umorni,
čitamo nedovoljno, gledamo TV suviše.
Molimo se rijetko. Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i upoznati novog susjeda.
Zagospodarili smo vanjskim prostorom, ali ne i unutrašnjim.
Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje.
Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati.
Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom, ali mi razgovaramo sve manje i manje.
Težimo više kvantitetu, a zaboravljamo na kvalitet.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.
Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.
ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.
Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima.
Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.
"Mora da si uzbudjen zbog filma", rekla mi je jedna prijateljski raspolozena i dobronamerna poznanica krajem 2001, nekoliko meseci pre zavrsetka filma po romanu "O decaku". Ljubazno sam se nasmesio, mada mi nije bilo jasno sta pokusava da kaze. Zasto bi se uzbudjivao? Dok su trajale pripreme, bilo je zanimljivih,pa i prijatnih trenutaka - prodaja filmskih prava za nedostizno veliku svotu novca, susreti sa ljudima koji su radili na adaptaciji, gledanje krajnjeg proizvoda, koji mi se zaista dopao. Ipak, bio bi krajnje sumljicav prema svakom piscu koji bi se uzbudio zbog bilo kod dela ovog procesa koji je povremeno prilicno mucan (film je progutao jednog reditelja i promenio dve producentske kuce pre nego sto je zavrsen) i moze se otezati unedogled. Period pred samu premijeru i vreme prikazivanja filma svakako su najgori. Ponovo svi objavljuju prikaze. Otkrivate da polovina vasih prijatelja nisu ni procitali knjigu. Delovi filma koji se publici najvise dopadaju obicno su oni koji nemaju nikakve veze sa romanom.
Ali, prvo preslusavanje muzike za film, to je bilo zaista uzbudljivo, u pravom, fizickom smislu.Posmatranje procesa kojim se reci koje ste napisali pretvaraju u holivudske dolare moze biti prijatno na mnostvo razlicitih razloga, ali nista se ne moze uporediti sa dozivljajem njihovog pretvaranja u muziku: za nekog ko pise knjige samo zato sto ne ume da pise pesme, ideja da bi knjiga na neki nacin mogla proizvesti muziku bila je neprijatno uzbudljiva.
Kao i mnogi drugi, veliki deo 2000. godine, uzivao sam slusajuci album "The Hour of the Bewilderbeast" koji je objavio Badly Drawn Boy. To je jedna od malobrojnih engleskih ploca iz poslednjih godina za koje sam nasao vremena. Pazljivo sklopljena, zivahna ali ne i raspustena (nasuprot mijim sumljama da ime autora na neki nacin ukazuje na nerad u muzici, sumnjama zbog kojih dugo nisam bio spreman da ga cujem), melodican je, ima dosta pozajmica iz rocka i folka od one vrste koju volim (Damon Gough je jos jedan od postovalaca ranog Springsreena), ne pokusava da se pravi vazan, neengleska je, u tom smislu sto rejveri Ibici i pijani navijaci ne bi znali sta da rade s njom, i ima dusu. Zahvaljujuci mnostvu razbacanih orkestriranih segmenata (pocinje instrumentalom bleh-orkestra koji bi pristajao nekoj simpaticnoj komediji iz sezdesetih) i sirokom opsegu raspolozenja, uspeva da zvuci i veoma filmicno. Pomislio sam da bi Damon mogao pisati odlicnu filmsku muziku i sigurno bi predlozio da on napravi muziku za film, da nisam vec znao da pisci knjiga lakse mogu uticati na vreme i oblake nego na filmske adaptacije svojih dela. I onda, kada smo se prvi put sreli, Chris i Paul Weitz, asistenti reditelja, obavestili su me da je Damon angazovan da uradi kompletnu muziku za film. Bio je to zabrinjavajuce srecan spoj - da li je zaista moguce da je muzika u njihovim glavama ista kao muzika u mojoj glavi? U svakom slucaju, sedeo sam u kancelariji i preslusavao redom nove pesme i teme koje je potpisao Badly Drawn Boy, a pre toga ih je culo samo nekoliko ljudi na planeti. I bio sam srecan.
Roman "O decaku" poceo sam da pisem 1996, u godini u kojoj je kod mog sina Dannya dijagnostikovan autizam. Bilo je mnogo stvari koje su me terale da razmisljam (ili panicim, ocajavam, ne spavam). Novac je bio samo jedan od njih. Moj osecaj relativnog bogatstva - vec cetiri godine uspevao sam da sasvim pristojno zivim od pisanja i prvi put u zivotu nesto da ustedim - iznenada je potonuo u nocnu moru finansijske neizvesnosti: morao sam da zaradim dovoljno da moj sin bude obezbedjen, ne samo dok sam ja ziv, vec i za citav njegov zivot, a tih dodatnih trideset ili cetrdeset godina nije bilo lako zamisliti, ni na koji nacin. I onda, tek sto su ove brige pocele da me pritiskaju, stigao je novac oz Holivuda. Pre nego sto je film zavrsen, to je bila jedina veza izmedju knjige i Dannya koju sam uspeo da uocim. Lik Marcusa nema nikakve veze sa njim (Marcus ima dvanaest godina, brbljiv je i bistar, mada pomalo na svoju ruku; Danny je imao tri godine, i pet godina kasnije nije progovorio). Takodje verijem da bi Danny prepoznao ovu vrstu roditeljskog odnosa koji je Marcus iskusio. Da nisam bio roditelj, mozda bi me privukla neka druga tema, i to je otprilike jedini nacin na koji je roman bio povezan sa Dannyem.
"A Minor Incident", ljupko i osecajno prebiranje po zicama gitare sa dilanovskom solo-deonicom na usnoj harmonici, direktno se odnosi na prelomni dogadjaj u knjizi: Marcus se jednog dana vraca kuci i pronalazi majku, Fionu, kako lezi na sofi posle pokusaja samoubistva, u komi, posto se prethodno ispovracala po podu. Pesma je oprostajna poruka sinu. I ja sam napisao oprostajnu poruku u romanu, doduse ne u obliku pesme. Mislim da Damanove reci savrseno uspevaju da izraze poremecenost i nemar u njenoj depresiji.
Medjutim, kad sam nekoliko puta preslusao "A Minor Incident", pesma me je naterala da pocnem da razmisljam o Dannyu onako kako to nisam cinio dok sam pisao knjigu.
You always were the one to make us stand out in a crowd Though every once in a while your head was in a cloud There's nothing you could never do to ever let me down
peva Damon kao Fiona, i te reci su me ostavile bez teksta. Autisticna deca su po definiciji najsanjivije prirode, sa glavom uvek u oblacima, a nacin na koji je Danny uspevao da skrene paznju gomile na nas ukljucuje i pokusaje da ukrade cips od neznanaca ili se svuce na gornjoj platformi autobusa br.19. Ali ona negacija u poslednjem stihu ... Kako je Badly Drawn Boy mogao znati da su stvari koje Danny nikad nece raditi (govoriti, citati, igrati fudbal, i jos mnogo toga), da je upravo to ono sto ljudi koji ga vole cini tako odlucno ponosnim i spremnim da ga zastite? Iznenada, pet godina kasnije, otkrio sam da pocinjem da se identifikujem sa tekstom pesme na jedan nov i sumoran nacin, jer novac od prodaje filmskih prava naterao me je da razmisljam o sopstvenoj smrtnosti. Kao i Fiona, poceo sam da razmisljam o vremenu kada vise necu biti uz Dennya - razlozi su drugaciji, ali je konacni ishod isti.
Dakle, tu se krije uzbudjenje: u magicnim koincidencijama i prenosu kreativnosti. Napisao sam knjigu koja nije knjiga o mom detetu, i onda je neko napisao divnu pesmu o jednoj epizodi iz te knjige, koja mi na nekom dubljem, licnom nivou znaci vise nego sto mi je ikada znacilo ono sto sam sam napisao. Necu reci da takve stvari vrede vise od svih holivudskih dolara, jer sam pragmatican, i ti dolari su mi, uostalom, omogucili da osnujem fond za Dannya, za koji se nadam da ce mu potrajati onih zastrasujucih trideset ili cetrdeset godina. Ali, vrede mnogo, svakako vise nego sto se novcem moze kupiti, i teraju me da nastavim da radim i saradjujem sa drugima, u nadi da ce nesto od onoga sto cu napisati ponovo uspeti da u nekom proizvede takvu vrstu blistave i neocekivane iskre.
There's nothing I could say To make you try to feel ok And nothing you could do To stop me feeling the way I do And if the chance should happen That I never see you again Just remember that I'll always love you I'd be a better person On the other side I'm sure You'd find a way to help yourself And find another door To shrug off minor incidents And make us both feel proud I just wish I could be there To see you through You always were the one To make us stand out in a crowd Though every once upon a while Your head was in the cloud There's nothing you could never do To ever let me down And remember that I'll always love you
So many feelings
end up in here
left so alone I'm with
oh, an atmosphere
I'm sick and I'm tired
of reasoning
just want to break out
shake off this skin
I can't escape myself
All my problems
loom larger than life
I can swallow another slice
Seems like my shadow
marks every strike
can't learn to live with
what's trapped inside
I can't escape myself
So many feelings
end up in here
left so alone I'm with
oh, an atmosphere
I'm sick and I'm tired
of reasoning
just want to break out
shake off this skin
Well I hope that I don't fall in love with you
'Cause falling in love just makes me blue,
Well the music plays and you display
your heart for me to see,
I had a beer and now I hear
you calling out for me
And I hope that I don't fall in love with you.
Well the room is crowded, there's people everywhere
And I wonder, should I offer you a chair?
Well if you sit down with this old clown,
take that frown and break it,
Before the evening's gone away,
I think that we could make it,
And I hope that I don't fall in love with you.
I can see that you are lonesome just like me,
and it being late, you'd like some some company,
Well I've had two, I look at you,
and you look back at me,
The guy you're with has up and split,
the chair next to you's free,
And I hope that you don't fall in love with me.
And I hope that you don't fall in love with me.
Now it's closing time, the music's fading out
Last call for drinks, I'll have another stout.
Turn around to look at you,
you're nowhere to be found,
I search the place for your lost face,
guess I'll have another round
And I think that I just fell in love with you.
by Tom Waits
