среда, 28. децембар 2011.

Nik Hornbi "31 pesma" > " A Minor Incident" - Badly Drawn Boy

 
 "Mora da si uzbudjen zbog filma", rekla mi je jedna prijateljski raspolozena i dobronamerna poznanica krajem 2001, nekoliko meseci pre zavrsetka filma po romanu "O decaku". Ljubazno sam se nasmesio, mada mi nije bilo jasno sta pokusava da kaze. Zasto bi se uzbudjivao? Dok su trajale pripreme, bilo je zanimljivih,pa i prijatnih trenutaka - prodaja filmskih prava za nedostizno veliku svotu novca, susreti sa ljudima koji su radili na adaptaciji, gledanje krajnjeg proizvoda, koji mi se zaista dopao. Ipak, bio bi krajnje sumljicav prema svakom piscu koji bi se uzbudio zbog bilo kod dela ovog procesa koji je povremeno prilicno mucan (film je progutao jednog reditelja i promenio dve producentske kuce pre nego sto je zavrsen) i moze se otezati unedogled. Period pred samu premijeru i vreme prikazivanja filma svakako su najgori. Ponovo svi objavljuju prikaze. Otkrivate da polovina vasih prijatelja nisu ni procitali knjigu. Delovi filma koji se publici najvise dopadaju obicno su oni koji nemaju nikakve veze sa romanom.

    Ali, prvo preslusavanje muzike za film, to je bilo zaista uzbudljivo, u pravom, fizickom smislu.Posmatranje procesa kojim se reci koje ste napisali pretvaraju u holivudske dolare moze biti prijatno na mnostvo razlicitih razloga, ali nista se ne moze uporediti sa dozivljajem njihovog pretvaranja u muziku: za nekog ko pise knjige samo zato sto ne ume da pise pesme, ideja da bi knjiga na neki nacin mogla proizvesti muziku bila je neprijatno uzbudljiva.

    Kao i mnogi drugi, veliki deo 2000. godine, uzivao sam slusajuci album "The Hour of the Bewilderbeast" koji je objavio Badly Drawn Boy. To je jedna od malobrojnih engleskih ploca iz poslednjih godina za koje sam nasao vremena. Pazljivo sklopljena, zivahna ali ne i raspustena (nasuprot mijim sumljama da ime autora na neki nacin ukazuje na nerad u muzici, sumnjama zbog kojih dugo nisam bio spreman da ga cujem), melodican je, ima dosta pozajmica iz rocka i folka od one vrste koju volim (Damon Gough je jos jedan od postovalaca ranog Springsreena), ne pokusava da se pravi vazan, neengleska je, u tom smislu sto rejveri Ibici i pijani navijaci ne bi znali sta da rade s njom, i ima dusu. Zahvaljujuci mnostvu razbacanih orkestriranih segmenata (pocinje instrumentalom bleh-orkestra koji bi pristajao nekoj simpaticnoj komediji iz sezdesetih) i sirokom opsegu raspolozenja, uspeva da zvuci i veoma filmicno. Pomislio sam da bi Damon mogao pisati odlicnu filmsku muziku i sigurno bi predlozio da on napravi muziku za film, da nisam vec znao da pisci knjiga lakse mogu uticati na vreme i oblake nego na filmske adaptacije svojih dela. I onda, kada smo se prvi put sreli, Chris i Paul Weitz, asistenti reditelja, obavestili su me da je Damon angazovan da uradi kompletnu muziku za film. Bio je to zabrinjavajuce srecan spoj - da li je zaista moguce da je muzika u njihovim glavama ista kao muzika u mojoj glavi? U svakom slucaju, sedeo sam u kancelariji i preslusavao redom nove pesme i teme koje je potpisao Badly Drawn Boy, a pre toga ih je culo samo nekoliko ljudi na planeti. I bio sam srecan.

     Roman "O decaku" poceo sam da pisem 1996, u godini u kojoj je kod mog sina Dannya dijagnostikovan autizam. Bilo je mnogo stvari koje su me terale da razmisljam (ili panicim, ocajavam, ne spavam). Novac je bio samo jedan od njih. Moj osecaj relativnog bogatstva - vec cetiri godine uspevao sam da sasvim pristojno zivim od pisanja i prvi put u zivotu nesto da ustedim - iznenada je potonuo u nocnu moru finansijske neizvesnosti: morao sam da zaradim dovoljno da moj sin bude obezbedjen, ne samo dok sam ja ziv, vec i za citav njegov zivot, a tih dodatnih trideset ili cetrdeset godina nije bilo lako zamisliti, ni na koji nacin. I onda, tek sto su ove brige pocele da me pritiskaju, stigao je novac oz Holivuda. Pre nego sto je film zavrsen, to je bila jedina veza izmedju knjige i Dannya koju sam uspeo da uocim. Lik Marcusa nema nikakve veze sa njim (Marcus ima dvanaest godina, brbljiv je i bistar, mada pomalo na svoju ruku; Danny je imao tri godine, i pet godina kasnije nije progovorio). Takodje verijem da bi Danny prepoznao ovu vrstu roditeljskog odnosa koji je Marcus iskusio. Da nisam bio roditelj, mozda bi me privukla neka druga tema, i to je otprilike jedini nacin na koji je roman bio povezan sa Dannyem.


     "A Minor Incident", ljupko i osecajno prebiranje po zicama gitare sa dilanovskom solo-deonicom na usnoj harmonici, direktno se odnosi na prelomni dogadjaj u knjizi: Marcus se jednog dana vraca kuci i pronalazi majku, Fionu, kako lezi na sofi posle pokusaja samoubistva, u komi, posto se prethodno ispovracala po podu. Pesma je oprostajna poruka sinu. I ja sam napisao oprostajnu poruku u romanu, doduse ne u obliku pesme. Mislim da Damanove reci savrseno uspevaju da izraze poremecenost i nemar u njenoj depresiji.

     Medjutim, kad sam nekoliko puta preslusao  "A Minor Incident", pesma me je naterala da pocnem da razmisljam o Dannyu onako kako to nisam cinio dok sam pisao knjigu.

  You always were the one to make us stand out in a crowd
 Though every once in a while your head was in a cloud
 There's nothing you could never do to ever let me down

peva Damon kao Fiona, i te reci su me ostavile bez teksta. Autisticna deca su po definiciji najsanjivije prirode, sa glavom uvek u oblacima, a nacin na koji je Danny uspevao da skrene paznju gomile na nas ukljucuje i pokusaje da ukrade cips od neznanaca ili se svuce na gornjoj platformi autobusa br.19. Ali ona negacija u poslednjem stihu ... Kako je Badly Drawn Boy mogao znati da su stvari koje Danny nikad nece raditi (govoriti, citati, igrati fudbal, i jos mnogo toga), da je upravo to ono sto ljudi koji ga vole cini tako odlucno ponosnim i spremnim da ga zastite? Iznenada, pet godina kasnije, otkrio sam da pocinjem da se identifikujem sa tekstom pesme na jedan nov i sumoran nacin, jer novac od prodaje filmskih prava naterao me je da razmisljam o sopstvenoj smrtnosti. Kao i Fiona, poceo sam da razmisljam o vremenu kada vise necu biti uz Dennya - razlozi su drugaciji, ali je konacni ishod isti.

      Dakle, tu se krije uzbudjenje: u magicnim koincidencijama i prenosu kreativnosti. Napisao sam knjigu koja nije knjiga o mom detetu, i onda je neko napisao divnu pesmu o jednoj epizodi iz te knjige, koja mi na nekom dubljem, licnom nivou znaci vise nego sto mi je ikada znacilo ono sto sam sam napisao. Necu reci da takve stvari vrede vise od svih holivudskih dolara, jer sam pragmatican, i ti dolari su mi, uostalom, omogucili da osnujem fond za Dannya, za koji se nadam da ce mu potrajati onih zastrasujucih trideset ili cetrdeset godina. Ali, vrede mnogo, svakako vise nego sto se novcem moze kupiti, i teraju me da nastavim da radim i saradjujem sa drugima, u nadi da ce nesto od onoga sto cu napisati ponovo uspeti da u nekom proizvede takvu vrstu blistave i neocekivane iskre.

There's nothing I could say
To make you try to feel ok
And nothing you could do
To stop me feeling the way I do
And if the chance should happen
That I never see you again
Just remember that I'll always love you

I'd be a better person
On the other side I'm sure
You'd find a way to help yourself
And find another door
To shrug off minor incidents
And make us both feel proud
I just wish I could be there
To see you through

You always were the one
To make us stand out in a crowd
Though every once upon a while
Your head was in the cloud
There's nothing you could never do
To ever let me down
And remember that I'll always love you



















субота, 24. децембар 2011.

I Can't Escape Myself


So many feelings
end up in here
left so alone I'm with
oh, an atmosphere
I'm sick and I'm tired
of reasoning
just want to break out
shake off this skin

I can't escape myself

All my problems
loom larger than life
I can swallow another slice
Seems like my shadow
marks every strike
can't learn to live with
what's trapped inside

I can't escape myself

So many feelings
end up in here
left so alone I'm with
oh, an atmosphere
I'm sick and I'm tired
of reasoning
just want to break out
shake off this skin

I can't escape myself


недеља, 18. децембар 2011.

I Hope I Don't Fall In Love With You


Well I hope that I don't fall in love with you
'Cause falling in love just makes me blue,
Well the music plays and you display
your heart for me to see,
I had a beer and now I hear
you calling out for me
And I hope that I don't fall in love with you.

Well the room is crowded, there's people everywhere
And I wonder, should I offer you a chair?
Well if you sit down with this old clown,
take that frown and break it,
Before the evening's gone away,
I think that we could make it,
And I hope that I don't fall in love with you.

I can see that you are lonesome just like me,
and it being late, you'd like some some company,
Well I've had two, I look at you,
and you look back at me,
The guy you're with has up and split,
the chair next to you's free,
And I hope that you don't fall in love with me.
And I hope that you don't fall in love with me.

Now it's closing time, the music's fading out
Last call for drinks, I'll have another stout.
Turn around to look at you,
you're nowhere to be found,
I search the place for your lost face,
guess I'll have another round
And I think that I just fell in love with you.
          by Tom Waits


петак, 16. децембар 2011.

Long Way From Home


Got my mind like the Pope got God
I Got the blues well it seems so far
Temptation all around the air that I breath
But you ain't got to worry cause you tamed the beast
And in the summer time
That we lost
Out of time and
At a cost
I need someone who can understand
I'll never be a prophet in my own land

When I'm a long way from home
With so much pressure on my bones
I'm such a long way from home
But I'll be back soon

Tongue tied on the telephone line
You got the words to help me ease up my mind
No one love me like the way that you love me so
I got to tell you from the tip of my tongue
Cause I know where I'll find you
I know just where you lie
Always deep in my heart
You're by my side

I know it's hard
When I'm a long way from home
With so much pressure on my bones
I'm such a long way from home
But I'll be back soon (yeah)

(I'm coming home)
I know where I'll find you
I know just where you lie
Always deep in my heart
You're by my side

It's so hard
When I'm a long way from home
It's so much pressure on my bones
I'm such a long way from home
But I'll be back soon

I'm gonna be back soon
Oh, I'm gonna be back soon
Daddy gonna be back soon, yeah.
by Heavy

четвртак, 15. децембар 2011.

Janet Fitch - White Oleander


  U julu sam se krstila u Pravom zboru Gospodnjem. Sve jedno mi je bilo cak i to sto to obavlja precasni Tomas, sto je cist laznjak, sto merka Starinu haljinu, sto je skida pogledom svaki put kad bi se red njim penjala stepenicama. Zazmurila sam dok me je nauznak spustao u cetvrtasti bazen ispred zgrade Zbora, a nos mi se napunio hlorom. Zelela sam da duh udje u mene, da me sasvim opere. Zelela sam da sledim bozji plan za sebe. Znala sam kuda cu dospeti ako sledim sopstveni.
 Kasnije smo otisli u crkveni restoran brze hrane, da proslavimo. Nikad niko pre toga nije priredio zabavu u moju cast. Star mi je poklonila Bibliju u belom povezu od skaja, gde je podvukla odabrane odlomke. Od Kerol i decaka dobila sam kutiju pisaceg papira sa golubicom u uglu; na traci u njenom kljunu pisalo je "Slavi Gospoda", ali sam znala da ju je sigurno Star izabrala.Cika Rej mi je dao mali zlatni krstic na lancicu. Iako je smatrao da sam caknuta sto sam se krstila. "Nije valjda da zaista verujes u ovo sranje", sapnuo mi je dok mi je kacio ogrlicu o vrat. Zadigla sam kosu da bi mi zakopcao lancic "U nesto moram da verujem" tiho sam odvratila.
                   Draga Astrid                                                                                                            JESI LI TI SISLA S UMA??? Ne smes se 1) krstiti; 2) zvati sebe hriscankom, ni 3) pisati mi na tom smesnom papiru. Neces zavrsavati svoja pisma sa "preporodjena u Hrista"! Bog je mrtav, zar nisi cula, umro je pre stotinu godina, predao se iz cistog manjka interesovanja, odlucio da se posveti golfu. Vaspitala sam te da imas izvesnog samopostovanja, a sad kazes da si sve to dala nekom Isusu sa cestitke? Bilo bi smesno da nije tako ocajnicki tuzno.
Nemoj se ni usuditi da trazis da prihvatim Isusa kao svog spasitelja, da operem dusu u krvi Jagnjetovoj. Nemoj ni pokusati da me iskupis. Ne kajem se NI ZBOG CEGA. Nijedna zena s imalo samopostovanja nebi ucinila nista manje.
Pitanja dobra i prirode zla zauvek ce ostati jedan od najzanimljivijih filozofskih problema, zajedno sa problemom same egzistencije. Ne prebacujem ti sto se bavis tim pitanjima, samo intelektualnu manjkavost u pristupu. Ako je biti zao znaci biti motivisan samim sobom, biti centar sopstvenog sveta, ziveti po sopstvenim pravilima, onda je svaki umetnik, svaki slikar, svaki originalni um zao. Zato sto se mi usudjujemo da gledamo svojim ocima umesto da blebecemo klisee koje su nam ostavili takozvani Ocevi. Usuditi se na gledanje isto je sto i ukrasti vatru bogovima. To je sudbina covecanstva, motor koji nas pokrece kao rasu.
                           Triput ura za Evu                                                                                                                                                                                      Majka
Molila sam se za njeno iskupljenje. Oduzela je zivot zato sto ju je neko ponizio, narusio njenu sliku o sebi kao Valkiri, nerdjajucoj ratnici. Ogolio njenu jedinu slabost - ljubav. Stoga se osvetila. Tako je lako naci opravdanje, napisala sam joj. Uradila si to jer si se osetila kao zrtva. Da si bila zaista jaka, mogla si da tolerises ponizenje. Samo nas Isus moze ojacati dovoljno da se odupremo iskusenjima greha.
Odgovorila mi je Miltonovim citatom - djavoljom replikom iz "Izgubljenog raja"
Sta se sem bitke gubi?
Nije sve mrtvo; 
nepokorna Volja
spremanje osvete
besmrtna mrznja
i hrabrost;
pokorit se il' uzmac nece



















   















  

среда, 14. децембар 2011.

Mali kameni nokturno by M.M.Antic

 


Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.

Nikada više nećes
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.

U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.

I polumrtav od ljubavi.

Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.

Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,
i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.

Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.

Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.

Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.

Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.

Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.

Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.

Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.

Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,

za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.

Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.

Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.

Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.

Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.

Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.

Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.

Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.

Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.

Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.

Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.

Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.

Beži zato dok možeš!

Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.

Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.

Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.

Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.

Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.

среда, 7. децембар 2011.

W. H. Auden "Funeral blues"

"Stop all the clocks "
Stop all the clocks, cut off the telephone.
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling in the sky the message He is Dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever, I was wrong.

The stars are not wanted now; put out every one,
Pack up the moon and dismantle the sun.
Pour away the ocean and sweep up the wood;
For nothing now can ever come to any good.




Nek` svi satovi stanu i neka telefoni zaneme,
I psima da ne laju dajte sočnu kost,
Utišajte klavire i uz prigušeno dobovanje bubnja
Iznesite kovčeg,nek ožalošćeni priđu..

Nek avioni tugujući iznad naših glava

Ispišu preko neba poruku `On je Mrtav`.
Stavite crne florove na bele vratove golubova,
Nek saobraćajci svoje bele rukavice zamene crnim.

Bio je moj Sever,moj Jug,moj Istok i Zapad.

Moja radna sedmica i nedeljni odmor,
Moje podne,moja ponoć,moj govor,moja pesma;
Mislih da je ljubav večna..prevarih se.

Zvezde sada nisu poželjne;pogasite ih sve,

Spakujte Mesec,skinite Sunce;
Izlijte okeane i posecite šume:
Jer ništa od toga više nema svrhe...